Sve za ljubav

Dvadeseto Zadarsko kazališno ljeto počelo je 30. lipnja premijernom izvedbom melodrame Bepo i Marijeta, adaptacijom „na zadarsku“ Roka i Cicibele Miljenka Smoje, u režiji Nine Kleflin. U zadarskoj obradi, koju su uradili autori predstave, stvarni Roko i Dujka-Cicibela postali su Bepo i Marijeta.

Prilagodbom na zadarski govor, ambijent i prilike ta sentimentalna dalmatinska priča odmah je publici postala bliskom i domaćom, ne samo po lokalnoj prepoznatljivosti nego po mentalitetu, a osobito po temi i problemima o kojima govori i koji unatoč vremenu ili baš zbog vremena u kojem preživljavamo ne nestaju. Ljubavna melodrama i nostalgično prisjećanje, ako ne proživljeno, a onda sigurno naslijeđeno od predaka, publiku su podsjetili i vratili u vremena koja su vrlo bliska današnjemu. Osim promjene imena likova sve je ostalo isto, a osobito problemi.

Smojini protagonisti idealiziraju ljubav u okrutnome svijetu / Snimio Željko Karavida

Smojin kazališni komad, nastao na istinitoj priči o siromašnim i zaljubljenim splitskim supružnicima iz 19. stoljeća, svojevrsna je rekonstrukcija tužne životne priče o njima, njihovu dobu, ljudima i mentalitetu tadašnjega Splita, kojemu je često bilo važnije nekomu se narugati nego vidjeti njegovu bijedu. Smoje je to vješto transponirao u kazališni komad koji je svojedobno bio i kultna predstava, koja je bila i ostala dio splitske povijesti, simbol davnoga vremena zatvorena u sjećanje koje ne nestaje.

Riječ je dakle o nečemu što se ne mijenja ili se tek drukčije prezentira, drukčije je ambalažirano i kamuflirano novogovorom i stilskim nijansama, a duboko zapreteno u mentalitet kao slika bijedna života, koji nam se sada i opet pojavljuje kao činjenica. Nekadašnji siromasi današnji su luzeri, nekadašnji romantici današnji neprilagođeni, nekadašnje preživljavanje od milostinje današnje je kopanje po kantama za otpatke. I danas, kao onda, siromašne nitko ne pita imaju li što jesti, gdje se ogrijati i prespavati, kakve su škole završili, jesu li bolesni; nitko ih ne štiti, svakomu su na putu, sprdnja i ruglo, kakvi su bili Roko i Cicibela, odnosno Bepo i Marijeta.

U takvu vremenu tih dvoje siromašnih marginalaca, luzera, sanja život ljepši od živućega. Ali taj i takav nekadašnji život, iako siromašan i jadan, imao je svoje dostojanstvo i svoj moral; Marijeta se ne želi preseliti Bepu u jednu od napuštenih barki i s njim dijeliti siromašni život dok je ne vjenča jer ona drži do svoje djevojačke časti. Kada se vjenčaju, žive od onoga što je drugima višak ili od Bepova ribanja, Marijetinih brudeta i za Bepa skupljenih opušaka, a kada nema ni toga, tada glad taže Bepovim monolozima u kojima on govori o nekom budućem vremenu koje će doći i kazniti bogatašku bahatost. Tako iz dana u dan seleći se iz jedne barke u drugu sve do starosti, kada im grad dodijeli stančić u kojem će umrijeti sanjajući nikad ostvaren bolji život i vodeći razgovore s mrtvim prijateljima.

Prepoznavajući probleme nekadašnjega doba u današnjemu redateljica Kleflin svoju je interpretaciju te melodrame prilagodila priči o „ljubavi koja se isplati“ i konzumerističkoj maksimi „o ljepoti bivanja sad i ovdje“. Usredotočila se na prihvaćanje životne sudbine Bepa i Marijete, koji u prizorima svojega siromašnog i plemenitog života pokazuju istinsku „vrijednost postojanja“, uvjerenje da se u njihovu svijetu smije biti dobar, da se „isplati ljubiti drugog svom dubinom duše“, da je njihov odnos „posvećen i čist, prepun povjerenja i ljubavi“.

Režiju je podredila osjećajima Marijete (Jasna Ančić) i Bepa (Zlatko Košta), njihovim sitnim znacima pažnje, koji se u prostoru lučice i na truloj barci čine velikima i moćnima bez obzira što je taj mali, jadni život, bijedan u sudaru s realitetom koji ne živi ljubav. Apostrofirala je život i njegove sitne radosti, jednostavnost i poštenje, njihovo podnošenje nepravde u životu koji ne mogu promijeniti nego, kako redateljica piše u kazališnoj knjižici, pred njim samo „pobjeći u maštu, fantažiju i infišaciju, u prekrasne prostore slobode“, u kojima je „dovoljno da imaju jedan drugoga“ sve „do utrnuća, do smrti, do početka konačnog putovanja u jedan bolji i ljepši svijet“.

Redateljičina želja da ljubav iz stvarnoga preseli u prostore univerzalnoga i vječnoga dotaknula je veliki, gotovo nerješivi problem ne samo današnjeg svijeta nego i predstave. No u tom ustrajavanju na idealizaciji ljubavi glumci su, očito slijedeći redateljicu, često pretjerivali u sentimentalnosti, pa je mjestimice priča o ljubavi, kao jedinom smislu života, postajala ne samo odveć melodramska nego i patetična. Od toga je ne spašava ni vjerovanje da se ljubavlju možemo spasiti od siromaštva. Ili ako ljubav shvatimo kao prvi korak u demaskiranju suvremenoga života koji se grotesknošću natječe s apsurdima njegove nakaradnosti, kakav je bijeg od ljubavi.

No bez obzira na idejnu nedorečenost i redateljsku dosljednost, a osobito na loše riješen prostor igre, riječ je o predstavi koja govori o našemu ovdje i sada, koja podsjeća da nas se priča o malim ljudima itekako tiče. Čak i onda kada se idealizacija ljubavi čini suludim i licemjernim bijegom od stvarnosti, ona je ipak racionalno utočište pred očajem, koji je sve prisutniji u sadašnjem čovječjem beznađu.

U takvu beznađu bolja je ikakva nada. Pa i predstava koja na tome ustrajava, bez obzira na pretjerivanje ili nedostatak nijansi koje bi točnije i preciznije progovorile o vremenu i prostoru naše egzistencije. Tomu su itekako pridonijeli glumci koji su u zastupanju likova bili uvjerljivi. A cijelom ugođaju osobito je pridonio Dražen Habuš, izvrsnim izvođenjem glazbe koja je pratila izvedbu.